Ta ko može preoteti
Šarnog cv’jeća mirisove?
Ko li duši mladalačkoj
One divne slatke snove?
Ta ko može na put stati
Osvitku nam rujne zore,
Što pod krilom sunce nosi
Da pozlati naše gore?
Ko sokola može nagnat’
Sa vrleti, sa visine,
Da ponižen, malodušan,
S crvi puzi sred prašine?
Ta ko može oduzeti
Slavujeve slatke glase –
Onu pjesmu što sa njime
U gorici rodila se?
Ta ko može srce moje,
Tvoje blago iščupati,
Tvoju nadu, što kroz krvcu
Mladalačku silno plamti?
Niko! Niko! – Kucaj, srce,
Jače, jače, nadu stegni!
Kucaj, srce, pa sa nadom
I u groba hladnog legni!
