I
Bukom te vreve i sredine tijesne
ja uho pružam za glasove tajne
i donose mi utjehe beskrajne,
ponavljaju mi pjesme urnebesne.
Uhodim kako moje misli bijesne
teku u gorke suze živodajne,
i slutim uru gdje će strašne tajne
gromadom crnom zgnječit noći nesne.
– Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam? –
Uzalud nebo za odgovor molim,
uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznam ništa, a najmanje sebe.
II
I tako, neke noći, usred druma
preteku jezik neke riječi kobne,
strah me je od njih, i strah me je zlobne
pomisli da sam, možda, sišo s uma.
Čemu sva borba, čemu bolna gluma?
Znam da su moje sanje sitne, drobne,
da ne će smijenit sudbine zlokobne,
i da ću ići, ići do svog huma.
– Ljubljena ženo, ko si ti da jesi,
luđačku ljubav suvišno je kriti,
al’ ja sam sitan za sjaj što te resi,
pa makar jesam ono što ću biti. –
Ljubljena ženo, silna ljubav mrvi,
i ja sam zadnji, makar bio prvi.
III
Kad rekoh kletve protiv sviju žena,
kako da kliknem tvoje blagoslove?
Lažov je ovaj što me moćnim zove,
jer gordost imam, al je moć slomljena.
Pobijeli često proročanska pjena
usnice zvane za besjede nove;
da l’ s pravom viknuh zadnje Tuge ove:
“Renate srcu rob za sva vremena?”
Jer iz tvog visa preko gužve grube
ti si mi rekla: “Mojom stopom idi,
pokazat ću ti kako gospe ljube
i dati pogled koji globus vidi”.
Al od te čari i od suda toga
kraljež mi krši breme moga Boga.
IV
Velik sam bio, dok sam bio dijete,
al sad me lome vidici i mašte;
želje su bile očajne i tašte,
a slabe snage samuju, uklete.
I, nedostojan uzvišene mete,
ištem tek zelen pokoj neke bašte;
zar, više biće, ja da volim? Baš te
obožavam, jer ne voli se svete.
Kad veče dođe s mišlju, ja sam tavan
ko zvučne grane u mrku boriku.
ozvanjam: nisam jednak, nisam ravan,
i ja se davim u vrisku i kriku,
i sladogorko kušam gdje me drobi
teška crnina i nestalnost kobi.
