Kako teško jesen mrije,
A kroz granje cvili čama;
To Studeni ledom bije
Žarkog Boga po zrakama.
Uvrh grane ptica sjedi
Kao neka suza nijema,
Mrtvo sjedi, mrtvo gledi,
Gdje joj snijeg ležaj sprema.
Već ne želi krošnje cvjetne,
Da se o njoj lako njiše,
Nit proljetne zore sretne –
Ta ne želi ništa više!
Samo gleda, bijeda mala,
Zadnji listić vjetrom poći,
A ona mu žrtvovala
Pjesmu dana i san noći.
Pregled privatnosti
Ova web stranica koristi kolačiće kako bismo vam mogli pružiti najbolje moguće korisničko iskustvo. Informacije o kolačićima pohranjuju se u vašem pregledniku i obavljaju funkcije kao što su prepoznavanje vas kada se vratite na našu web stranicu i pomoć našem timu da shvati koji su vam dijelovi web stranice najzanimljiviji i najkorisniji.
