Što ostaje duši bećarskoj
kad prebrzo mladost mine,
ne čuju se stare pjesme
prijatelji moji gdje ste
da se opet s vama napijem.
Kući više često ne idem
tek ponekad majku obiđem
i kad pita, ja joj kažem
ne mogu da srcu slažem,
i ne kanim da se oženim.
Drugu ljubit nisam mogao
ne kažem da nisam probao,
al’ u srcu samo jedna
koja ne zna da je vrijedna
da se zbog nje život potroši.
Sad mi nekad dođe žao
konja kojih nema više
prolazim kraj njene kuće
kao da je bilo juče,
al’ se davno Tena udala.
