Kroz mir tvojih plahih očiju uljuljao sam kaos,
zvjerski nemir u meni.
Oživješe me tvoje usne, tvoje tiho lice.
Pogledah jasno u dubinu sebe,
lakoćom utonuh u smisao svijeta.
Izgubi se mržnja, nesta ideala,
zapliva moje srce morem sreće.
Ushit, elan, ojačaju mi korak, jednom kretnjom,
dodirom tvojih nježnih ruku rastopih se nošen svijetom.
Htjedoh ljubit, grlit, htjedoh sebe dati.
Vječnost postade tijesna, praznina ispunjena,
istinitost ovjekovječena u pojavi tvoje beskrajne ljepote.
Hvala ti ŽENO što me uze, što mi luku kaza,
što me nadoji toplinom svojom.
Zacijeliše mi rane, iščeznuše zlobe,
osta samo moja ljubav, ko usidreni brod u luci spasa.
Ti
