Sve suze i stid
moje su oči izdržale do sad…
Ali najdeblji zid
kap vode probije kad-tad
Kao knjiga na jednom listu,
moja je sudbina prazan dlan,
u svim drugima tražim istu,
kako umijem i znam…
A to je premalo za sreću…
Bože, zauvijek sam njen!
I na koljenima neću
drugoj da se radujem…
Jer to je premalo za sreću,
samo korak bliže dna…
Tko me tjerao da ljubim
tlo pod njenim nogama…
To je premalo za sreću…
Na pijesku bi’ sam vukao kamen,
zaboravljao glad…
I žedan bi’ tad gutao plamen,
a pogledaj me sad!
Kao knjiga na jednom listu,
moja je sudbina prazan dlan,
u svim drugima tražim istu,
kako umijem i znam…
To je premalo za sreću…
Bože, zauvijek sam njen!
I na koljenima neću
drugoj da se radujem…
Jer to je premalo za sreću,
samo korak bliže dna…
Tko me tjerao da ljubim
tlo pod njenim nogama…
Bez tebe sam ništa, tek lice u gomili…
Isti kao svi, napola čovjek bez ljubavi!
(To je premalo za sreću)
(Bože, zauvijek sam njen)
Napola čovjek… Bez ljubavi…
(I na koljenima neću)
(drugoj da se radujem…)
(Jer to je premalo za sreću)
(samo korak bliže dna…)
Zauvijek sam njen!
(Tko me tjerao da ljubim)
(tlo pod njenim nogama…)
(To je premalo za sreću…)
Zauvijek sam njen…
Njen…
Zauvijek sam njen…
Zauvijek sam njen…
