Smiješiti se dalje, da to treba znati
Kada je najbolje ustati od stola,
Kad pred nama stoje samo prazni sati
U tome životu glupome do bola.
Trebalo bi znati, ma koliko stoji,
Sačuvati ponos, onaj što preosta,
I usprkos svemu, prijatelji moji,
Zauvijek otići, znati da je dosta.
Pred sudbinom svojom koja sve ti uze,
Kad već ništa nemaš, kada sve si dao,
Trebalo bi znati skriti svoje suze.
No ja, srce moje, ja to nisam znao.
Zato treba znati napustiti stol
Kad je ljubav tvoja davno pojedena,
Ravnodušna lica skriti svoju bol,
Zauvijek otići tiho kao sjena.
I usnama treba reći da se smiju
Iza maske jada, i stisnuti zube,
A krikovi mržnje u tebi da gnjiju,
Te posljednje riječi onih koji ljube.
Treba znati mirno otići na kraju,
Ušutkati srce sto već umrlo je,
Sačuvati obraz ko neki što znaju,
Dok još nije pao. Trebalo je znati,
Suviše te volim,
Ja to nisam znao.
