Moj oltar – to je tihi dom,
A povijest – evanđelje;
Tuj prvim, dušo, zavjetom
Posvetih svoje želje.
I ja ti rekoh: za tebe
Žrtvovat sve ću svoje;
Al znaš li čim ću najljepše
Ovjenčat čelo tvoje?
Kad grmne prva smrtna cijev
Ko trublje glas nad grobom,
Kad bljesne mač i vatre sijev,
Ja dijelit ću se tobom!
Do polja poć ću bojovna
U četi osvetnika;
A ti ćeš ostat mučena,
Ta – žena buntovnika!
Nad glavom će ti psikat rug,
Urlikat će ti zvijeri – –
I smijat će se da te j’ drug
Baš izdao na vjeri;
A ja ću jurit razbojem
Ko osvetničko zrno…
Il da se vijenca dovijem,
Il da bih u grob srno.
I neću mislit kako ti
Tim ljuće jade snubim;
Ja želim, dušo, muku ti
Baš zato – jer te ljubim!
Na oštar ću te navest trn,
Na krvav put junaka,
I ti ćeš kušat udes crn,
Al – ti ćeš biti jaka.
Zanosit tvoga srca čar
Veselit će se gladu;
A od mene će bit ti dar:
Što ostavih te jadu!
Pa – kad te prijeka srva kob,
Kad smrt ti bude plaća,
Oj, možda, dušo, na tvoj grob
Oholit će se braća!
I pisat će ti zahvalu:
Bijaše žena svijesti;
A od tog krunu dičniju
Ne umijem ti splesti!
