Toliko lišća pada i morao bi knjižar
postati, knjigoveža, u sveske ovo štivo
razasuto uvezat za one što će proći
ovuda druga pisma slijedeći, kao križar,
što nosi mač i oganj ulazi sunce živo
u ovu šumu, tvoje poglavlje sve do noći
ostaje otvoreno, zatim red po red pada
čitava epizoda, unatrag sve se počne
zbivati, kao ljubav jer ona uvijek vraća
na granu list, u krevet djevicu, ali sada
toliko lišća ima pod nogom, nitko točne
naputke nema nego sadržaj svatko shvaća
po svome, samo blijedo nagađajući tko bi
mogao biti onaj koji je kadar sve to
počiniti, tolike ljepotice osvojit,
protivnike tolike smaknut, jer tebi evo
uspijeva jedva ovaj poduhvat što ga lišće
zasipa da što prije izgubi mu se trag
