Usred mora nesitoga, gdje vječiti pokret vlada,
U pomami srdžbe ljute nemilosnih gordih vala,
Gdje umorna mnoga šajka sred ponora hladnog pada –
Tu je tvrda st’jena stala.
Ne straši se ona kada na nju gnjevni vali jurnu:
Sokoli se nad njom viju – njeni sinci vjerni, mili!
Snažnijem je krilom brane, kličuć’ jasno pjesmu burnu,
Prkoseći morskoj sili.
A spasenja anđ’o blagi nad njom svoja širi krila,
Krijepeć’ joj sinke vjerne, sokolove, munje prave!
A slobode pjesmu svetu bijela joj hori vila,
Kiteći je v’jencem slave!
Oj ti tvrda, sveta st’jeno, primi pozdrav srpskog sina!
I dalje mi smjela budi, kad se more na te hiti!
Ta ne boj se, ti si jaka! Bog te gleda sa visina,
Desnicom te moćnom štiti!
