Pred kasarom gore dolje
Mrk se vojnik šeće;
O ramenu lunta visi
Ko da joj se neće.
Zakopao smrzle ruke
A u rukav sivi
Pa lozinku šapće suho:
“Bože, vojsku živi!”
Nad kasarom oblačine
Kano avet jezde,
Kroz oblake bistro vire
Neke male zvijezde.
A sa zvijezda i oblaka
Ko da zvonca ječe – –
Tajna noći, tiha noći,
Sveto badnje veče!
Ponoć kuca, Spas se rodi,
I – mijenjaju straže!
U stražari vojnik mrki
Na pušku se naže…
Noć nijemu lavež buni
Tuđijeh mu strana,
A on misli na šarova
Od dječinskih dana.
I uzdahnuv suho, nijemo,
Na prozeble usti,
Traži nebom gdje su Kola,
Gdje Vlašići gusti – –
Ovedrilo zimnje nebo,
Zvjezdice se roje;
Tuđe su mu, drukčije mu
Nad kućicom stoje!
Ponoć kuca – mila zvona
Skladno u noć ječe;
A jadnika pred kasarom
I zebe i siječe…
Pa se sjeća da je lane
Uz ćaku si stara
Božićnicu pjesmu pjevo
Kod časnog oltara.
Ispala mu puška teška,
I bolno se sjeća
Na majčinu milu glavu
I drhtanje svijeća.
Čini mu se, eno vidi:
Dim se k nebu vije –
I kroz tamjan al se žare
One oči dvije!
Ponoć kuca, Spas se rađa
I – mijenjaju straže – –
Pred stražarom puška zveknu,
Pa lozinku traže –
A on – jadnik – upeo se,
Leden mramor sivi,
Po propisu oštro vraća:
“Bože, vojsku živi!”
