Spustila se večer. Obitelj se okupila oko
televizora. Pokretne slike trepere
na ekranu i susreću se s toplim
i sjajnim očima ukućana.
Djed se ugodno ispružio u
naslonjaču, razgibava prste,
pa zadirkuje unučicu:
– Eh, da su meni tvoje godine, nitko ne
bi bio sretniji od mene!
Baka se nalaktila o stol, iznad naočala
pogledom cilja svoju miljenicu pa i ona
nekako sjetno uzdiše:
– Zlato moje, da sam bar ja malena
kao ti, što bi meni lijepo bilo!
Istodobno mama zvecka šalicom
za mlijeko, žličicom za med i
plitkim tanjurićem pa, tobože
tati, dovikuje iz kuhinje:
– Da smo bar mi sada maleni pa da
nam se sve tako servira, što bismo uživali!
Djevojčica se pravi da ne čuje, ali uzalud. Njihove je riječi diraju u
dno duše. Srce joj tuče sve brže i odlučnije. Odjednom skoči i ugasi televizor.
– Što ti je, zar si poludjela? – dreknuše odrasli, svi u isti mah.
– Gotovo je! Svi na pranje zubi i u pidžame! – poviče dijete. – Vrijedi za bake i djedove,
za mame i tate koji glume da najviše na svijetu vole biti djeca. Nema više cili-mili! Sva
dobra djeca u devet idu u krevet. Smjesta se izgubite!
U devet u krevet
