Na podbule vjeđe težak sjeda san,
Ko na lice da se crni veo sklada,
Kroz nemirne sjete osjet sumoran,
O, kako bi duša zaplakala rada…!
Spominjem se, majko moja,
Prvih zvijezda, prve zore,
Anđeoskog milopoja,
Kada šarne priče zbore.
Spominjem se rajske sreće,
Dok ne znadoh, što je zloba;
Al i prve smrtne svijeće,
I što vidjeh: prvog groba!
Mnogu noć sam mutna srca čeko – –
A do zore? Uvijek daleko!
Iz daljine šušti tajni uzdisaj,
Lijena noć se vlači zlokobrlomu satu.
U dremovnu oku drhtav trepti sjaj,
I preda se zurim kroz maglicu zlatu…
Spominjem se ljudskog grijeha
I bestidne, jadne jave
I odurnog grohot-smijeha,
Gdje nedjela svoja slave!
Klicu zgazi noga kleta,
Al oprosti, Bože, krivim;
Tek mi ljubav osta sveta,
Za nju moram ja da živim!
Za nju dišem i uzdišem sveto…
Gdje si, danče? Istom ponoć eto!
Tihim sankom snije davno svuda sve,
Mojim vrućim mozgom palucaju srsi;
U budućnost kad se misô navrne,
Ko da rika lava na ove će prsi:
Što će zanos tih njedara,
Bogoduhe duše znamen;
Što li iskra božjeg žara,
Što vječite pjesme plamen?
Aj, što mari svijet za muku,
Kad pjesničko srce vrije,
Kad ne može smrzlih ruku
Na toj vatri da ogrije!
Gusle uzmi te svijetom prosjači,
Pjesmom ljubi pa zaturen plači!
Gluha noći moja, crna ti si kob,
Kad nemoćno srce tuđe jade kaje,
Na velikom čuvstvu mekan stere grob,
Kuda bolna duša svih patnika staje!
Odreci se mirna kruha
Pa se kreni svijetom borit;
Kad te kora nađe suha,
I tu će ti gorkom stvorit!
Nek su pakô njedra tvoja,
Nek si žrtva svač’jeg bijesa,
Onda si mi, tugo moja,
Pjesnik, pravi sin nebesa!
Vapi zoru, da sve srce puca,
I vijek slušaj, kako ponoć kuca.
Ponoć kuca… muklo kobni bije bat,
Iz valovlja ko da utopljenik cvili,
I dok srećni sniju, u dremovni sat
Moj se uzdah lako pod nebesa krili –
Teška li je, trnja puna
Ova staza, kud mi poći,
Za svu ljubav cvjetna kruna
Svrh mene će kasno doći!
Moga vijeka cijelo cvijeće
Svezati će dobri ljudi
Uz voštene, smrtne svijeće…
Pa i na tom hvala budi!
Čekat ćemo – i dosad sam čeko,
Tek je ponoć, a zora – daleko…
