Došla je jesen, došla i ptice su bez srca
ostale, ništa drugo ne mogu sada osim
otići dok im trešnje ne vrate ga jer bozi
bave se samo geometrijom, sjenu kocke
dvostruke pomno prate trodimenzionalno;
kod mene obratno je, jesen je došla, srce
ne napušta me, ali bez sebe ostao sam
prateći tebe kao što seljak prati oblak
strepeći cijelo vrijeme dok grožđe ne ukrca
u kola, dok pod noge ne stavi ga, težinom
tijela u mošt u ništa pretvarajuć’ ga kao
što činimo nas dvoje, čas noga a čas grozd,
u dvostruku se kocku pretvarajući, sjenu
trodimenzionalnu bacajući na plohu,
nekada besprijekorno ravnu i izglačanu,
a sada sličnu nekoj naivnoj slici svijeta
u vrijeme kada svijet se stvarao, ali vina
već bilo je da njim se korigira ta slika
zbog koje bozi rado vole uzviknut: ptica!,
nakon što bljesnu munjom nalik na turiste što
škljocaju onom svojom idiot-kamerom
U vrijeme kada svijet se
