Mlada krasna domorotko,
Svjetlokosa, bjeloruka!
Znaš li vrijeme kad moja desna
Vila ti se oko struka?
Od sto svijećâ sja dvorana,
Od sto zvijezdâ – krasnih oč’ju;
A ja htio bih sad, da mogu,
Noćni dan taj zastrt noćju.
U kolo se momčad hvata,
Al nij’ meni do zabave,
Već ja žudim, ko što lani,
Igrat s kosom tvoje glave.
Žudim čarom od cjelovâ
Usne k usnam ti prilijepit,
Gledajuć ti rajske oči
Za ostali svijet oslijepit.
Ali zbogom, što si prošo
Čase, kano strijela s luka!
Zbogom i ti, domorotko,
Svjetlokosa, bjeloruka!
