Ulicom, pored ljudi, lutaju brojni fantomi:
jedni idu iz grada, drugi listom iz groba.
I tako, pored novog, traje i staro doba.
Tek što svih tih sablasti ne vide naši trahomi.
Ulicom, osim ljudi, miču se brojne sjene.
(Strepim da nisam obmanut; taj put, za sama mene.)
I tako u mraku grada vladaju uspomene,
i tako na suncu jave strahuju tačne zjene.
Samo se čudim kako usudno sliče
živi na mrtve, a mrtvi opet na žive.
I kad se život dosadno i jednolično miče
pitam se koji od njih krvavo, ljudski žive.
Dani su naši u smradu davno strunulih era,
noći su naše u hladu opasne mrtvačke strave.
Na javnom trgu tišti grobišna atmosfera,
a noću u postelji spavače vampiri dave.
Leš kaže živom: “Šuti, i triput šuti,
za novo doba stare su riječi uzaludne;
i čekaj nužnu uru: mi ćemo uskrsnuti,
tek tad će i za vas uskršnja zora da budne.”
