Zvonjava tužna, žalobna ruha,
Lake ko sjene koprene crne,
I vijenci prate slavna mrtvaca,
A narod k sjajnom pogrebu grne.
Sklopljene ruke, spuštene vjeđe,
Mirisni rupci dižu se k oku:
Istisnut treba suzu bar koju,
Narod da vidi žalost duboku.
Kićeni govor, jecanje muklo,
Pjesma i cvijet nad sjajnim lijesom,
Udova hvata rukavicom grudu,
Baca je u grob divnom noblesom.
Pao je lijes u grobnicu usku.
Liju se suze, granje vijori…
Povorke nesta, samo se vjetrom
Nošena pjesma propasti ori
Kroz puste pute i kišu hladnu,
Dok voda skuplja grobu se na dnu.
Pjani grobari ostaše sami,
Zagrću zemlju u dubokoj tami.
– Tako vam umire čovjek.
A ovdje svijetle, šarene halje,
Rumene usne trepte od smijeha,
Pleše se divlje, ljubi se žarko,
A grudi bijele dršću od grijeha –
I ja se vinuh u kolo šumno,
Privijam k sebi procvalo žiće,
Djevica puplje, pričam im strasno,
Prekidam smijehom turobne priče.
A nitko ne zna, ne sluti nitko,
Da jedan život u meni mrije – –
Tek u tvom oku hladna je zima,
Na tvojoj usni posmijeha nije.
U srcu mome svemir je čitav
Hladan i pust, tuj polegoh sada
Mrtvo božanstvo, san moj i svijet;
U nj tek vjerovah, njemu se nadah –
A tvoja meka ubi ga ruka,
Ipak te grlim okolo struka,
Zamamno glazba dvoranom zamni,
Plamen treperi i pogledi plamni.
– Tako Vam umire duša.
