U predvorju hrama. Tek spaljena trava
Kroz raspukli kamen je pružila vlati.
Na slomljenom stupu je pauka tkivo
I na suncu predja se prelijeva, zlati.
I mrvi se mramor, omorika sjena
Po podu ko slutnja dalekoga straha,
Ko pritajen drhtaj sred kutova mračnih
I nigdje života ni najtišeg daha.
Već pognu se Budha, a žute mu ruke
Od slonove kosti. On kao da drijema,
Al tamo, gdje zjene draguljima sjale,
Sad očnice mrtve, a očiju nema.
Sve molitve prošle. Zar šuma ih zavi,
Il vjetri raznesli u neznanu tamu,
Il one izgorješe redom bez svrhe
U osvita ruju, u zapada plamu?
Za obzorjem negdje su oblaci stali
I svuda je hladna i pusta modrina,
Ravnodušno gleda vijekove duge
Sa mirnih krajeva, gdje nema daljina.
Kroz kupole rasap se razlija sunce
Niz blistavi mramor po ružičnom svodu,
Čudnovato cakli na kamu se glatkom
I prostire zlatno po bijelomu podu.
Sred hrama se na suncu savila zmija
U kolutu crnom, što uvijek se vije
I miruje vijek bez početka i kraja.
Il zmija ta davno i živa već nije?
