Suviše divnih žena širom bijeloga svijeta,
suviše krasnih za nas beskorisno cvjeta.
One udate, ko ruže ubrane da brzo svenu,
mjesto da se drže na grmu i na svojem korijenu.
Jedne tako, kao zvijezde što se gledaju u beskrajnom moru,
druge bljeskom ljepote slične meteoru.
Jedne tako, kao kumiri iz pijeska pustinja,
druge tako, kao crkve i genij starih krajina.
Ko ih voli? ko ih bere? komu će srce dati?
O ženo, djevojko i grešnice, ti si čovjeku mati.
Ja te bezutješno gledam u žalosnim maštama
gdje piješ, pjevaš, pušiš i plešeš u baštama.
Ne umijem mjere pred ovom divljom čari
kao da vino pakla u mojem mijehu vari.
Nikada neću reći rđavo o tijelu:
blagoslov da je njemu, divnom božjem djelu!
Ono je izvor radosti, ono je uzor vrlina,
tijelo je baklja svjetlosti usred zemaljskih tmina.
Nema grijeha da mi ne okrznu sne.
Ovdje sam svirepi vezir zbog Tebe. I zbog Nje.
Zbog One koje nema i koja vječno fali,
jer se iz duga varki sapliću ideali.
Suviše krasnih diše širom bijela svijeta,
suviše mirisa žena i suviše njihova cvijeta.
Ne znam da živu, ni kako, ni zašto. Ni kada minu,
o kakav udes, i kakav znak, pada u ispraznu tminu!
