Na tvome čelu tama sa svjetlom još se bori.
Tepa li il’ me kori glasić tvoj koji zove – mama!?
Znaj, odkad tvoje kuca, moje je srce stalo,
Svak ima svoga suca, spavaj, sunce moje malo!
Znaš li da tvoje oči imaju boje neba?
Da čak i neke noći kriju sjaj sunca ako treba?
Pitaš me što je to beba, kakve su boje cvijeća
i zašto ljudima treba to što neki zovu sreća?
Nemoćna kao ptiče što je iz gnijezda palo,
vjeruješ u sve priče, – sunce moje malo.
Sve što sam zvala svojim, sve to se tebi dalo.
Živim životom tvojim, spavaj sunce moje malo!
