Koješta mi je dao bog,
I još bi dao više,
Da tanju mi je podo krv
I krilo malo tiše!
Moj duh bi bio rose kap,
što srče zraku prvu,
Tek da je meni dao bog,
Ah, srca manje mrvu!
Ta gle – ja sjedim kao leš
Uz žalo nakon bure,
A u to slano u more,
Sve suze cure… cure…
I čini mi se, i moj vijek
Ko pučina je siva,
A po njoj mnogi žića san
Ko mrtva pjena pliva.
…. Vi, sivi dani jesenji,
Bez sunca i bez leda,
Na moje oči pala je
Ko vaša magla blijeda.
Ja skino bih je s očiju,
I trudne skupljam vjeđe;
I harfu svoju tražim ja,
Zaboravih je negdje.
U božjem vrtu bilo to,
U carstvu divljih sanja,
Gdje s vilama sam igro se
Bez dužna poštovanja.
Pak sreći svojoj lanuh tu,
Da ponajljepša nije;
Probudih u nje ljubomor,
Te dušu sad mi pije.
I rukom teško, prostački
Baš po srcu me lupnu;
Na skršen kreljut svoga sna
Oborih suzu krupnu.
Sam Eol mi je harfu dô,
Da svakim ćuhom jeca,
I moju harfu razbiše
Baš Eolova djeca!
Ah, časak daj mi, bože moj,
Ah, časak – zaboravi,
Da svoju harfu nađem ja
U pogaženoj travi.
I ja ću opet pjevati
I himne i peane,
I bit ću ko i rose kap,
Što trepti zorom s grane.
Ogrlit sve ću anđele,
O, tako divno plave,
I crne, hitre đavole,
O, tako vijoglave –
Nek s oproštajnim poljupcem
I sva me sablast mine;
O, kaplju daj mi, bože moj,
Bar kaplju trusovine!
Da slijepim staru harfu ja
I pokrpam joj žice,
I mraznu maglu pobrišem,
Što prikrila mi lice:
Oduzmi pola srca mog,
Što mori moje grudi,
Gdje vjera me je varala
Da ljubljahu me ljudi!
Uzdah
