Mi stanujemo u vagonu
Što nije nikada na putu,
U jednom kutu nam je krevet,
A kuhinja u drugom kutu.
Tu svaki vagon dimnjak ima,
Željezni, nahereni, tužni.
U ovom kraju stareži i dima
Najljepši dan poružni.
A naša ulica je duga,
Duga,
I čudno ima ime:
Napuštena pruga.
Sve kuće brojeve imadu,
Pa ima ga i naša, bože moj.
Al nema tako velikog u gradu
Ko naš bijeli željeznički broj.
I vrt imade naša kuća:
Ukraj pruge drač,
Da igrajuć se u njem djeca
Zaborave na glad i plač.
U nedjelju kad stane rad,
Eh, onda bijeda pije, pije;
Zapjeva neko hrapavim glasom,
A neko ženu bije.
Alkohol ubija… znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.
Sada je ljeto… veliko, zlatno.
Odoše bogataši iz grada
Da traže odmora po svijetu,
Al mi smo tu, mi roblje rada.
I naše oči dalje gasnu,
I znoje se u radu dlanovi;
Umjesto nas putovahu svijetom
Naši stanovi.
Nedjelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.
