Kraj stazice, sred travice,
Pune milja, pune baja,
Gdje rosice miljenice
Pokazuju nevin-sjaja:
U ritama Vida sama,
K’o tičica bez svog jata –
Tužno sjedi, bolno gledi
Jad joj srce obuhvata.
Ljubičica i ružica
Kotarica kod nje mala;
Ruzmarina, divnog krina,
U kitice savezala.
Pružila je, podigla je
U ručici te miline;
Niti zbori, nit’ govori,
Samo gledi u visine…
A po stazi sv’jet prolazi –
Sred mirisnog stiže kraja,
Pesmu pjeva, grudi zgr’jeva,
Nestaje mu svakog vaja.
Al’ ni jedno čedo b’jedno,
Oko nije pogledalo,
Nit’ na licu boljeticu
Njemu tužnu pročitalo:
“Pomoć, pomoć, sv’jete, pomoć!…
Bolna mi je mila mati,
Nema sanka, svakog danka
Sve to veće bolje pati…
Za paricu naj ljubicu,
I kiticu krina meka;
Za paricu naj ružicu, –
Pa da kupim majci l’jeka…
Da ublaži, da osnaži
S njim bolane svoje grudi,
Pa da gleda još svog čeda,
Što se za njeg muči, trudi…
A ja šta bi’, snaga slabi’
‘Vako mala na sv’jet bila?
Kad bi raka gustog mraka,
Moju majku zapljenila? –
Pomoć, pomoć, sv’jete, pomoć!…
Ta ne meni, siročetu; –
Majka čeka davno l’jeka,
Da ublaži bolju kletu…
Zašto, ljudi, pogled tudi
Dolje na me ne baciste?
I paricu za ružicu
Siročetu ne pružiste?
Zar ne znate, zar nemate
Dužnost svetu pred očima?
Zar u sjaju, uživanju
Sa srca se vašeg snima?
Vršite je! Ona sve je!
Plete v’jenac vašoj glavi!
Nakon vaše smrtne čaše
Ona živi, a u slavi!
Na grob sije, što vas krije –
Svjetlost joj je vječnost prava! –
Vršite je! Ona sve je!
Spomen vašoj glavi dava!”
