Ne, car se ne kruni – ni Bog se ne moli,
A zvono zvoni… tutnji… grmi…
A majka Rusija sa Ive Velikog10
Podnimila se u dim crni,
Što gust se podigo na dveri kremeljske,
Ko smrznut uzdah svetog grada,
Gdje Vasilj Blaženi11 strahovit sanak sni,
Kako raste barikada!
Ne, car se ne kruni – ni Bog se ne moli,
A mat’ Rusija gledi… sluška…
Pred njome beskrajno se groblje otvara, –
Car-kolokol12 se čak ljuljuška!
To idu legije iz crnih podzemlja,
Sve idu dugo… duže… duže…
U kolijevci im Bog je zvijezdu darovo,
Car-otac Sibir, zrno, uže!
Al dugi njihov red sa Trga Crvenog13
U okna Kremlju drsko gviri
I čini im se: Ah, Gerazim14 li se to
Nijemi pope… oči širi…!
To on je ustao sa trula ležišta
On – prezren, ropče uzaludno,
I sad sa Kremlja baš u rusku gleda noć,
O, nekud čudno… čudno… čudno…
I čuju u taj čas – ko nešto j’ lupnulo
Na Spaskim vratim15, nešto teška,
A čvrstim korakom ko da je izišo
Sad Raskoljnikov16… sve se smješka…
I gleda dugi red, i što su puknula
Tolika srca u njih sviju.
U rusku viknu noć, u cijeli viknu svijet:
“Sad ubih babu-krvopiju”.
Vizija
