Vjetrić vije… suze suši,
Suze suši, čelo hladi;
Vjetrić vije, a u duši
Otpijevaju stari jadi.
Sa ljudstva su došli cijela
U grud jednu na sijelo,
Nek je srijed svijeta bijela
Jedna žrtva i propelo!
Čudno mi je, braćo-ljudi,
Što tratite čemer ovi,
Da se skiće, ludo gubi
S mekih vjeđa pjesnikovi’?
– Al taj svijet glupo gledi
Sa bezdušne prepameti,
Glupo gledi, da ne vrijedi
Ni ljubit ga, niti kleti!
Već se stisni… suze suši,
Božji vjetrić čelo hladi;
A u bolnoj kada duši
Probude se stari jadi,
Tješi srce svijet što ljubi
Uz sve varke i gorčinu,
Da se suza u prah gubi,
A pjesmica u – prazninu!
Vjetrić vije
