Nad rijekom je u šumi živjela vila
I često se kupati znala.
No jednoga dana ljepotica vila
U ribarsku mrežu je pala.
Ribare spopade strah, ali s njima
I mladi bijaše Marko:
On rukama primi ljepoticu vilu
I stade je ljubiti žarko.
U rukama jakim ko grančica gipka
Vila se svijala vješto
I čudno je ȕ oči gledala Marka
I sve se smijuckala nešto.
Cijelog je dana dragala Marka,
A noć kada na zemlju pade,
Nestade nekud vesele vile,
A Marko jadovati stade.
Dane i noći obalom luta.
Žudnja ga u srcu pali.
“Gdje li je vila?” – uzdiše Marko.
“Ne znamo” – smiju se vali.
“Lažete, znate!” – poviče Marko.
“Ona u vašem je krilu”.
I ludi se momak ȕ Dunav baci,
Da svoju pronađe vilu.
Kao i prije kupa se vila
I prska vodom i pliva.
Pogibe Marko. Ali o Marku
Pjesma bar ostade živa.
— — — — — — — — — — —
A vi ćete, jadni, život na zemlji
Ko crvi proživjeti slijepi.
Za vama ne će ostati ništa:
Ni pričâ, ni pjesama lijepih!
