I
O blago onom koji štiti tajnu
usuda svoga i sakriva ranu.
On znade ko je krivac sadržajnu
bolu što gordo sam ga taji danu.
O blago onom što već sad se slaže
da bude kao drugi svi ostali.
O blago onom što umije da laže,
za ljudsko oko da postane mali.
O blago njemu: našao je ključe,
zna da je kažnjen samo dobra radi,
ne radi zla, i ako srce tuče
da biva stoga što se mlad ogradi.
O blago njemu ako posta hladan:
u grudi neće ušuljat se zloba.
I usud svima bit će tako skladan
ko veličajnost zajednice groba.
II
Blago onomu što zna za vrle čari
zakona ozgo što su svi u međi.
Jer to je propis najprvi, prastari:
sve običniji što si mahom rjeđi.
Blago onomu koji se ne buni,
on je odista ugodio bogu.
On je u svojoj pravedničkoj kruni
par mučeničkom divu bosonogu.
O blago onom koji jad otrpi,
te pored ruga slušanog u bijedi
promakne gluh, u sirotinjskoj krpi
snoseći breme tuđih zapovijedi.
No blago, blago ko se ne osveti,
tek njemu blago! Ni kad ga najdraži
ubo bodežom, popljuvao sveti,
ako je usred razvalina laži
spasao kumir iz praha oltara
taj što je vjeran svojemu zloduhu,
taj što je jači nego vjera stara,
iz njega bolji čovjek progovara:
on je živio i umro u duhu!
