Sjene i suvarci prekriše staze,
Žmirkaju zvijezde, daleko i hladno
Mjeseca svijetlo na strništu leži,
Svuda je tiho, jednolično, jadno.
Usnut ne mogu, tek misli se vuku
Tromo ko dim povrh vlažnoga krova,
Dolazi prošlost, već umrla davno,
Rane iscijeljene krvave snova.
Bude se želje, a maštanja luda
Trgaju san s mojih umornih vjeđa,
Skrivene strasti izgaraju grudi,
Ljubavi suha mi usnica žeđa.
Sve, što sam ljubio bezumno vjerno,
Sve, što pregarah, dok živjet sam mor’o,
Ustaje negdje iz kutova prašnih.
O, kako noći te prolaze sporo!
Vidim te laži, što tako se plamno
Bujnim na usnamna ženâ rumene,
I onu mladost, što mirisnim dahom
Žarkom u cjelovu truje i vene.
Sve one riječi, što morah zašutjet,
I noći, koje su beskrajne bile,
Jecaj u smijehu, prijegor bez svrhe,
Godine, koje su dušu mi pile.
– Kasno je – nemam veselja životu –
Žmirkaju zvijezde daleko i hladno.
Hoće li jednom već svanuti jutro?!
Kako je živjeti dosadno, jadno!
