U peći suho drvo praska –
A bog bi znao gdje je cvalo,
Gdje ljubila ga traka majska?
– Sad slatko puca žuta daska,
Tek pepela će pustit malo.
Ko smrt se sjeni spolja vlače,
Sve gušće, gušće, istihana – –
A plam paluca sve to jače;
I što se sjeni više mrače,
Sve slađe svijetli suha grana.
A srč joj tužnu priča cvilu,
Iz cvjetnih sanja slatke glase,
Kad mjesec joj je preo svilu,
I u pramaljet kad je milu
Sve s časa u čas vjenčala se.
Kad pupoljci li njeni jedri
Ožidali su sunce vruće,
Da obljubi ih zvjezdan vedri
Ko šesnaestljetne žudne njedri,
Što srh ih budi pred svanuće.
I od tog milka da procvjeta
Kad-tada srećna melem-grana,
Ko zimzelena palma sveta.
Ko pjesma vječno mladih ljeta
Od želje nebu za usnama.
A sad, nu – drvo zgorjelo je,
Kroz dimnjak vjetar nad njim gudi –
Ko sav ti šećer pepeo je,
Što ponijelo ga srce tvoje
Sa pira šarnih sanja ludih!
Zimska pjesma
