Sećaš se bele haljine, prve za tebe skrojene
Na tvoj šesti rođendan su te slikali u njoj
I ta je slika zarobljena sa stotine drugih uspomena
Retko se iz izhabane kutije izvlači
Sećaš se starih vozova, majčinih lakih pogleda
Igara sa sestrama, tvojih očiju punih sunca
Vreme je zatamnilo plave pramenove
Još ih i usivilo takvi su i sad
Kolevka puna sećanja uspavanih od vremena
Vučeš je poput kofera kad prođeš pored nas
I sad ti suze nose mir, niko drugi ne shvata sem njih
Šta si izgubila vreme se ne vraća
Bez straha kliziš kroz godine i svaka priča te dodirne
Suze su prekrile osmehe tek ih uz pozdrave izigraš
I traziš priliku da ga spomeneš, sve što te seća na njega da dotakneš
Kao ruke njegove, tople, mekane
I sad ti suze nose mir, niko drugi ne shvata sem njih
Šta si izgubila, vreme se ne vraća
