I zanijela me mašta – pred hrpu čudne tvari,
Blijedosiva bješe, u vijugâ joj mreži,
Ko zamršeno klupko u sucrvenoj šari,
Nepročitano slovo pod zagonetku leži.
Nad njome silna ruka, a bogzna što i okle,
Raširila je prste, a guste sjeni tuda
Kraj čudne tvari idu, ah, idu… otkud… dokle?
Sve idu, nijemo idu od pravijeka ovuda –
I silna samo ruka sa tvari one čudne
Sveđ podiže se redom i tjeme sjenam dira
I redom miške kreće ko nikad neutrudne
Sred polusvijetle magle i vječitoga mira.
Tek redova iz prednjih, što životvorni dlani
Probudiše im tjeme, sve žarči šapat dršće,
A u daljini tamo cik tople zore rani
Razigrav živce tepa: Zagrl’te se, ah – čvršće!
Život: 1. Polazak
