Život teče u laganom ritmu, tamburaši to najbolje prate
Topot konja sa osmijehom žena, često noću u moj život svrate
Kad se sitim pisme od nedavna, uhvati me neka čudna sjeta
Pa mi često na um padnu riči, Ne mogu se točno sjetit’ ljeta
Krenuli smo svak na svoju stranu, ne živi se više k’o nekada
Čini mi se sudbina me steže, pa se neću vratiti nikad
Ostavit’ ću grobove i didu, i sve pisme što su znali svirci
I sve nane, čizme i salaše, i sva žita u mojoj ravnici
I sve nane, čizme i salaše, i mrkove u mojoj ravnici
Dunavom će možda plovit lađe, tamo-amo kako se ‘ko snađe
A ja ću negdje gledat u daljinu, i sve više tražiti tišinu
